Dan nakon Uskrsa svanuo je predivan. Nakon svih priprema i slavlja Uskrsa najbolje je uputiti se u prirodu. Ravna gora nam je nadohvat ruke te smo pod vodstvom naše neumorne Seke krenuli na izlet.
Prva stanica je u pjesmama opjevani Cvetlin. Okrijepljeni kavom, koja vjerojatno i nije bila prva, počinje uspon. Smilja i moja malenkost biramo manje zahtjevnu stazu. Ipak smo mi gospođe u godinama. Ostali hoće pokazati kako su istrenirani te kreću na sajlu.
Kod križa ih dosta dugo čekamo i njihov je zaključak da je to zahtjevnija staza nego na Čikoli. Moramo im vjerovati. U dobrom raspoloženju popeli smo se do crkve. Pogled s visine je nezaboravan. Ispod nas priroda kao na slikama naivnih slikara. Staze vode na brežuljke do kuća i kleti, a na gotovo svakom brežuljku kapelica.
Izletnika more. Nakon mise dijeli se besplatni grah. Svi smo ga kušali i moramo priznati da je bio izvrstan. Nema boljega od besplatnoga graha u prirodi.
Prošetali smo do planinarskoga doma jer smo čuli glazbu. Gdje je glazba tu je mnoštvo ljudi. Pljesak su pobrale naše planinarke jer su otvorile ples.
Morali smo obići i drugi dom, Pusti duh. Na moju veliku nesreću u njemu nije više bilo piva. Ja ne mogu otići s planinarenja ako ne popijem pivo. Svi su me tješili da će ga u Cvetlinu sigurno biti. Lako njima, oni piju gemište s ledom. Sada na stol iznosimo ostanjke uskrsnoga stola. Neću nabrajati čega sve tu nije bilo.
Uz zezanciju i pokoji otpjevani stih vrijeme brzo prolazi. Nekako nam se ne ide kući. Pohod smo počeli u Cvetlinu pa je red da ga i tamo završimo. Napokon pivo! Hladno, božanstveno! Padaju komplimenti na konobaričinu frizuru. Za susjednim stolom čujemo i izvorne govornike pa im plješćemo.
Sada je stvarno vrijeme da se krene kući. Već se veselimo sljedećem druženju.
Marija Bolšec