Zimski dani mogu biti dosadni ako ih ne znate pretvoriti u zabavne, korisne za zdravlje. Planinarima nikad nije bilo teško krenuti u novu pustolovinu landranja po šumama. Među tim brojnim planinarima najaktivnije su planinarke Seka, Jelena, Ljiljana, Smilja… Nije potrebno druge nabrajati jer svi znamo tko je aktivan u toj obitelji planinara. Pridržavajući se epidemioloških mjera(to je u posljednje vrijeme vrlo čest izraz) mi smo jedna, eventualno dvije obitelji koje su spremne krenuti u planine pa makar padala i kiša. Kad mi krenemo, može i padati, ali kad pođemo u šumu znamo da će prestati, a kad se popnemo tada se pojavi sunce. Na povratku se i nebo zacrveni pa nas tako pozdravlja.
Tako je bilo i ovog 6. 1. 2021. Krenuli smo na Ivanščicu, na Oštrc, odnosno cilj nam je bio Planinarski dom Majur. Najgore je kod planinarenja kad nemate službenoga vodiča. U jednom trenutku u našoj skupini ih je bilo nekoliko. Neki su već bili pa su po sjećanju pokušali navigirati. Izašavši iz auta, ne vidimo planinarske oznake, ali mi smo sigurni kojim smjerom treba krenuti. Prije pokreta treba se okrijepiti. Put je vrlo blatan pa mi skrećemo u šumu. I tako po šumi bez oznaka. Penjemo se pa spuštamo, pa po ravnici. Odmaramo se i krijepimo. Kad će taj Majur? Dražen pregledava navigaciju. Do doma je u jednom trenutku jedan sat, nedugo iza toga četiri sata. Ljilja nas je odvela na put pun trnja. Izvlačeći se razmišljam o izreci. „ Preko trnja do zvijezda.“ U sljedećem trenutku gazimo vodu pa govorimo preko vode do slobode. Spominjemo planinarski dom i toplinu koja nas u njemu čeka. Guštamo o kobasicama, siru, jajima, kolačima… Sline cure, gladni smo, a doma nema na vidiku. Na brijegu vidimo nekakvu kućicu. Obradujem se, ali me Smilja odmah razočara jer je to lovačka čeka.
Na čelu kolone je Drago i u jednom trenutku nas obavještava da smo na pravom putu jer je naišao na prvu planinarsku oznaku. Bila je ona gotovo pred domom. Dokaz da nama ne trebaju ni planinarske oznake da bismo stigli do cilja.
Najbolje od svega je na toplom u zimskim danima sjediti i jesti. Stol je pun hrane. Guštamo i zabavljamo se. U jednom trenutku ulazi dečkić i ocu govori što on tu radi jer ga vani čeka gemišt. Prasnemo u smijeh. Naišli smo na područje gdje se o tekućim pitanjima za očeve brinu sinovi.
Kobase su vrhunske kvalitete. To smo i očekivali. Teško nas je pokrenuti, ali ipak smo svjesni da prije mraka moramo do automobila. Put sada znamo. Markiran je, ali ipak u jednom trenutku krećemo prečicom. Nadamo se da je prava. Na kraju vidimo gdje smo pogriješili i gdje smo krivo skrenuli. Tješimo se da to ne bi bilo pravo planinarenje da smo krenuli označenim putem. Prebrzo bismo došli.
Dok čekamo prijevoz (momci su otišli po automobile), mi razrađujemo taktiku kako oživjeti naš planinarski dom, kako ga unovčiti. Bolje da ne znate koje su ideje padale, ali možda i naslućujete. Na sreću nije nam trebala Gorska služba spašavanja, premda je Smilja Ljilji obećala jednog kršnog spašavatelja.