Oni koji poznaju Strahinjčicu znaju tko ili što je Slon. Jedna je to od planinarskih staza na Strahinjčici. Ja sam imala vatreno krštenje 22. 6. 2021. Naime , na svoju sramotu, a u 69. godini, pošla sam na Strahinjčicu tom stazom. Bolje ikad, nego nikad. Stara ekipa je na okupu jer se mora dostojno proslaviti Dan antifašističke borbe. A gdje ćemo ga slaviti nego u šumi.
Ljubazni Drago nam se smilova i skratio nam put dovezavši nas do rezervoara te smo tako izbjegle asfalt. Ne moram vam reći da je dan počeo paklenom vrućinom. Neke smo bile malo zabrinute zbog nje, ali to ne bismo priznale ni u snu. To se priznaje tek na kraju puta i ne svima. S nama su opet Sekine unuke Adela i Ema. Male vižljaste djevojčice slušaju što mi starije blebećemo i ne komentiraju. Tko zna što će upamtiti s tih naših planinarenja?
Na toj stazi je prema pričanju nekad bio židovski grad. Poznata je i legenda o Vilinim pećinama u kojima se skrivala sestra braće Čeha, Leha i Meha. Gdje je to bilo nije označeno, a moglo bi se označiti barem približno. Možda bi se malo i Turistička zajednica mogla angažirati da zainteresira planinare. Na legendama se gradi turizam.
I tako korak po korak, uz malo odmora nastavljamo put prema vrhu. U šumi je hladovina i lagano nas vjetrić hladi. Nije tako teško kako smo očekivale. Snagu nam daje neumorna Ljilja koja krči put jer je na mjestima staza zarasla poslije obilnih kiša. Barata ona vješto štapom po bilju i usput plaši poskoke ili mudrase kako bi Zagorci rekli. Budući da je Dan antifašističke borbe pa se uz ostale pjesme čuje i Po šumama i gorama, barem jedna kitica.
Negdje na pola puta odmaramo se uz sočna pileća krilca i pokoji gemišt. Put nas vodi dalje prema vidikovcu. Pogled na Krapinu te Đurmanec i Brezovicu.
Djevojčice malo posustaju, ali uz hrabrenje nastavljaju. Ono, još malo, uvijek pomaže. S pjesmom dolazimo do doma gdje nas nestrpljivo čekaju Dina i Smilja. Nema prave zabave bez cijele ekipe. Na terasi doma je ugodno i preporučam svima da pobjegnu na Strahinjčicu ovih paklenih dana. Ima i posjetitelja koji su zapalili vatu i peku roštilj. Hvala im jer to neće morati Ljilja. Ona se ponudila da peče meso. Moram priznati da je sve vrlo dobro napravila.
Dok čekamo roštilj nižu se pjesme. Malo naša skupina, malo druga, sve da se slučajno ne bi čule ptice iz šume. Sada smo mi glavni, a šuma će biti njihova kad odemo, što one vjerojatno jedva čekaju. Nakon ukusne hrane, pokoje pive i gemišta moramo se spustiti s planine. Teško nam se rastati od hladovine jer znamo da je u dolini vruće.
Vraćamo se kraćim putem. Nije zahtjevan, ali mi svejedno pravimo odmor, samo da prebrzo ne dođemo. Pjesma ne prestaje, a bokovi i stražnjica mrdaju se u ritmu pjesme.
Kod križa pijemo posljednje gemište i jedemo ostatke roštilja. Nevjerojatno kako je dobar i hladni ili topli na toj vrućini.
Rastanak i obećanje da ćemo uskoro ponoviti.
Marija Bolšec