Obično svoje piskaranje počinjem od početka izleta. Ovaj put ću početi pohvalom vodičima izleta jer su ga shvatili i obavili profesionalno. Kako se kaže, sve pohvale. Da bi orkestar dobro svirao mora imati dirigenta. Naš je imao dva. Moram pohvaliti Emila i Željka koji su se trudili svim silama dati nam korisne informacije koje su strpljivo ponavljali jer neki planinari, po običaju, na prvu ne slušaju ili neće čuti. Priznajte da to nije lako, mislim ponavljati informacije. Znam da sam ih često ponavljala učenicima, ali odraslima?
Emil je bio zvijezda izleta. Kaže on meni da ne pišem o trošenju alkohola. Ja sam se pomalo našla zatečena jer smatram, budući da ga reklamiraju, pivo prehrambenim proizvodom. A moramo priznati da bez piva planinari ne bi imali snage za sve napore koji ih na putu čekaju. I
Ipak je to bio izlet u prirodu pa bi bio red da nešto kažem i o toj predivnoj prirodi. Svakako valja poći do izvora Kupe. Predivna šetnica od nekih 5 kilometara. Staza nije zahtjevna, rekli bismo penzionerska. Ide uz rijeku i prati njezin tok. U šumi hladovina i šum brzaka Kupe. Oči odmaraš na bistroj i na mjestima smaragdnoj boji vode. Pošli smo od planinarskog doma Zamost da bismo stigli do Kupara. Bez zadržavanja došli smo do Rodne kuće rijeke Kupe. Nisam znala da ijedna rijeka ima rodnu kuću. Pomalo neobično i privlačno. Barbara je tražila šoping centar. Suvenirnica! Trebalo se okrijepiti jer već dugo nismo ništa bacili u kljun. Po običaju našlo se na livadi svega. Put nas je dalje vodio do samog izvora. Moram priznati da smo poneki ostali razočarani. Očekivali smo mlaz vode koja suklja iz stijene, a kad tamo jezerce predivne smaragdne boje. Razmišljam o moći prirode. Voda izvire na dubini od nekih osamdesetak metara. Koja snaga! U jezercu pastrve. Neki ih odmah vide ma tanjuru, ali se većina slaže da su ipak ljepše u jezeru, pa ih tamo i ostavljamo.
Ne znam jesu li naša tri kršna momka poremetila njihov mir jer su se gotovo pored izvora bacili u vodu. Ne nisu se oni htjeli okupati, već su provjeravali temperaturu vode. Zaključili su da je temperatura vode pola palca. Nadali smo se da je nizvodno toplija. U Kuparima ribiči su završili svoj rekreacijski dan. Vjerojatno su se u ribolovu namučili pa ne obraćaju pozornost na planinarke koje pasu oči. One su pak zaključile da su prevelike ribe za njih. Uz još jedno zaustavljanje dolazak na plažu Pritiske u Gustom Lazu.
Ovdje je voda, kažu , bila toplija jer su je zagrijali što svojim tijelima, što žuborenjem u nju. Uz kršne momke okupale su se i kršne žene. Svaka čast na hrabrosti. Pokazale su da se ne boje vode pa makar imala sada temperaturu cijelog palca. Budući da su se naši kupači zadržali u vodi morali su se okrijepiti pa su s obale gađani granatama. Uz tu plažu je i granica s Deželom. Ono što nam se nikako nije sviđalo je žilet žica kojom su se ogradili stanovnici Dežele. Planinari su prizivali Mojcu vjerujući u onu već dobro poznatu izreku da je tuđe slađe. E, moji momci ne znate vi što imate u Lijepoj Našoj.
Dio planinara, neraspoloženih za kupanje ubijao je vrijeme na terasi hotela u Brodu na Kupi. Vjerojatno im nije bilo dosadno. Nisu ni kupači mogli zaobići terasu. Moram priznati, kao nepristrana promatračica, da je među ženskom populacijom najomiljeniji Damir. On se jedini našao u društvu podosta planinarki, naravno ne bojeći se njihova jezika. A svi dobro znate da im jezici idu kao mlinsko kolo.
Vukova Gorica je nezaobilazno odmorište na povratku. Bila sam do sad na mnogo izleta, ali to još nisam doživjela. Vjerojatno se rijetko može vidjeti toliko odraslih osoba, pogotovo muškaraca, koji zdušno ližu sladoled. U jednoj ruci limenka piva, a u drugoj sladoled. Za pamćenje! Reći ću vam da je najveći sladoled polizala Smilja. To se rijetko viđa.
Umorni, sretni i zadovoljni stigli smo kući. Do sljedećeg druženja.
Marija Bolšec