Dan prvi
Jutro. Dan kao stvoren za odlazak u još jednu avanturu zvanu Sjeverni Velebit. Među planinarima koji se skupljaju na Hušnjakovu (po običaju), i moja malenkost. Približavajući se skupini koja čeka, vidim kako me odmjeravaju. Glavom im poput munje prolazi misao: „Koga vraga ta baba z nama ide.“ Malo mi je neugodno jer sve su to kršni momci, a ja se usudila poći na zahtjevan pohod. Tu neugodnost razbija Verica konstatirajući da me dugo nije bilo na planinarenju.
Ukrcavanje u autobus i polazak. Eh, planinari! Uskoro se autobusom šire zamamni mirisi raznih domaćih proizvoda. Ovog puta nisu kobase, već trebaju oprati zube i dezinficirati zubnu šupljinu oni koji su to kod kuće zaboravili ( i oni koji nisu).
Ulazak u područje parka uvijek uzbudi. Čovjek ostaje zapanjen pred veličinom prirode.
Napuštamo autobus. U ruksacima ostaje hrana i piće. Hoće li to biti voda, pivo ili gemišti izbor je planinara. Svaki može birati. Bitno je da je tekuće. Kad su žene u pitanju, već na prvom odmoru one vade kutije keksa, bućnice, mafina (zamisli mafine u srcu Velebita)…
Razmišljam kako su žene uvijek praktične. Treba što više čim prije pojesti kako bi ruksaci bili što lakši.
Korak po korak. Uspon na Kozjak. Veličanstven pogled. Osjećam se sretno jer sam se popela preko kamenja i završila na vrhu. Još jedan vrh je osvojen. Mali predah i vjetar nas tjera dalje.
Vraćamo se nazad i opet odmor. Treba nešto pojesti. Imam osjećaj da nešto stalno jedemo.
U sebi razmišljam da ti moji suputnici nisu ništa drugačiji nego učenici s kojima idem na izlet. Stalno nešto vade iz ruksaka i jedu.
Put nas vodi preko livada koje su posebna priča. Pogled je uperen ispred nogu. Pazi kamo i kako staješ. Još malo i pauza za gemišt. Mnogo tekućine treba nadoknaditi. Vjetar nemilosrdno hladi oznojeno tijelo. Kako bi tek bilo da sije sunce? Hvala dragom Bogu što je oblačno. A onda ispred nas kosina. Brisani prostor. Livada se penje prema nebu. Mislim da to nebo i nije tako daleko. Naša kolona razvukla se poput zmije. Korak za korakom pa se naslanjam na štapove. Kad će već jednom vrh? Tješi me pogled nazad kad vidim da su neki moji supatnici tek na početku uspona. Posljednjim snagama penjem se na vrh, vadim kabanicu, prostirem je i ležim na njoj. Vjetar se u ležećem položaju lakše podnosi. Oko mene pije se red gemišta i pokoja piva. Mislim kako bi se brzo zagorske kleti ispraznile da je više takvih pohoda.
I tako po Velebitu malo kroz predivne šume, malo po kamenju, malo preko livada, malo spuštanja pa malo penjanja. Popeli smo se na Veliki golić, Goljak, Mali golić, Tadijevac. Negdje uz put Jura je pokupio ptića. Misli da ga može spasiti. Plan je napravljen. Nahranit će ga u planinarskom domu. Sada se sanja samo planinarski dom. Tamo je roštilj i pivo. Nekoliko spretnijih uvijek se odvaja te nas čeka dok se ne pridružimo. Nakon nekoliko takvih stanki shvaćam da se oni žure naprijed kako bi mogli dok mi ne dođemo popiti koji gemišt. Odjednom više nisu na vidiku. Tu i tamo se čuje: „ Koliko još?“ „Još pet minuta!“ glasi odgovor. Ne znam stvarno koliko je tih pet minuta bilo kad odjednom sa strane čujem kako u grmlju nešto šušti. Mislim da to kraj srušenog drveta neki čovjek priprema drva za zimu. Poslije shvaćam koliko sam naivna. Odjednom čujem kako netko naprijed viče: „Medvjed!“ Kao iz topa vičem: „ Vičite!“ Nasta u šumi galama, a Jelena udarila trčati, a kamo nego prema majci. Na čelu kolone bila ja Verica i ona je oduševljeno najprije gledala male medvjediće ne misleći da bi i tu negdje mogla biti majka. A onda šok, jer je prema njoj krenula medvjedica, ne jedna nego dvije. Galama ih je otjerala, a mi smo dočekali skupinu koja je bila iz nas. Spuštanje je sada bilo lakše. Ipak smo preživjeli avanturu susreta s medvjedima. Verici se ispunila želja da vidi medvjede u prirodi. Verice draga, drugi put pazi što želiš.
I konačno nakon sedam i pol sati hoda ili ti pentranja po Velebitu te nakon prijeđenih 21 kilometar eto nas u domu. Vatra je zapaljena, piva je hladna, žene spremne za pripremanje salate i to ne bilo kakve. Šopska je u pitanju. Roštilj ne može bez pjesme pa je tako dugo u noć odjekivala himna ovoga putovanja KikirikiMiki, Miki moj. Ako morate na WC to nije jednostavno ako ste žena. U neko doba noći izađem jer moram na WC. Naivno vjerujem da ću to obaviti negdje blizu doma, a kad tamo prostor oko doma zauzeli vrli zagorski muževi i prolijevaju svoju tekućini zajedno s kišicom koja pada. Moram ipak do poljskog WC-a. Treba mi svjetlo. Dobivam ga od skupine kojoj se još ne idi u krevet. U jednom trenutku dok sam im prilazila nastao je muk. Ne znam jesu li u meni vidjeli duha ili su se pobojali kontrole.
Fascinira me Šojka. Stari planinar i on ne zna da na ovom svijetu žive osobe koje hrču! „Pa nismo došli spavati“, rekli bi maturanti na maturalnom. To isto vrijedi i za planinare. Cokče Josip nastojeći prekinuti hrkanje, ali mu ne uspijeva pa odustaje. Šojka demonstrativno odlazi na spavanje na klupu. E, moj Šojka je li ti bilo mekano?
Dan drugi
Jutro je vrijeme da se isprazne ruksaci u kojima vjerovali ili ne još ima hrane. Vade se kuhani bunceki, kobase, šunke… Sve se zalijeva pivom. Najbolju kavu kuha Zorka. Svaka pohvala.
U autobus i rastanak s Mrkvištem. U planinarskom domu Alan ostaje nas nekoliko dok drugi idu u nove pohode na vrhove. Oko nas livada puna prekrasnih ljiljana. Odjednom dopre miris hrane. Fino miriše te se raspitujemo što se kuha. Gulaš od gljiva. Moramo probati. Jedva smo ga dočekali, a ono… Što da vam kažem. Nismo ga pojeli, ali smo ga platili. Komentar je bio: „Zgledi kak da si je mrtvec noge h njemu opral.“ Pouka: „Ne jedite gulaš od gljiva u planinarskom domu, bolja je u svakom slučaju vratina.“ Zagorci ne mogu bez lokalpatriotizma. Što mislite čiji je med bolji zagorski ili velebitski? Ptičar je uvjerljiviji ili možda pametniji popušta.
Posljednja točka putovanja Zavratnica. Vrijedi vidjeti. Ne mogu Zagorci vidjeti more , a da se ne okupaju. Nakon poduže šetnje uz more eto i prilike za kupanje. Nije uzalud plaćena ulaznica. Petnaest kuna je petnaest, a kupanje ili pranje nogu je uračunato. Zavratnica nije već dugo ili možda nikad čula tako milozvučan poziv. Sva je odjekivala. „Marjane, vrući smo!!!“
I tako se putovanje približilo kraju. Na Hušnjakovu rastanak do novog druženja. Pitate bole li noge. Tko misli na bol kad je u dobrom društvu i u prelijepoj prirodi.
Što reći na kraju? Baba s početka priče je uspjela na tom pohodu. Najviše joj se svidjelo priznanje kršnih momaka na kraju prvog dana.
Do slijedećega putovanja!