Eto još jednog izleta. Petrova gora ili ti Gvozd. Asocijacija je smrt posljednjeg hrvatskog kralja, odnosno na bitku koju su Hrvati vodili protiv Kolomana. Našim susjedima je oduvijek Hrvatska bila draga.
Autobus je po običaju bio pun planinara kao i onih koji će to tek postati. Naravno da vidim poznata lica. Bez tih poznatih faca izlet ne bi bio izlet. Ruksaci su puni, a u njima, po običaju, ima svega od tekućih pitanja do krutih namirnica.
Petrova gora i nije daleko pa smo brzo stigli do lovačkog doma Muljava. U njemu se nudi po običaju grah, ali i gulaš od divljači. Samo se nadamo da je bolji od velebitskog gulaša od gljiva.
Planinare zanima šuma, a ona je zaista prekrasna. Visoka i uspravna stabla daju obilje hlada pa je planinarenje ugodno usprkos dosta visokoj temperaturi. Što mislite što ih još zanima?
Vrganji! Čitavo vrijeme puta vodi se rasprava bi li ih bilo bolje ubrati ili na njih sjesti. Uvijek isto pitanje koji je bolji, mislim vrganj. Tanki ili debeli, dugi ili kratki. Ima i takvih kojima je svaki dobar samo da je u funkciji.
I stvarno vrganja ima, jedino što su teško uočljivi jer su boje suhog lišća. Korak po korak i stiže se na vrh. Visoki vrh od nekih 500 metara. Nije važno jer smo ga osvojili. Sljedeći cilj je spomenik na Velikom Petrovcu. Impozantan je, ali totalno devastiran. Rad je Vojina Bakića. Dovršen je 1982. godine. Iako ulaz u građevinu nije dozvoljen, mi smo se provukli i popeli na vrh te uživali u pogledu koji se pruža na sve strane. Razmišljam što je to u čovjeku da mora uništavati ono na što je utrošeno mnogo truda i novaca. Zamislite koliko bi se novaca skupilo od ulaznica u spomenik. Nismo samo mi bili ondje prisutni. A tek kako bi sjelo hladno pivo! Kad već nema piva ima gemišta i to gotovo ledenih jer se voda još nije zagrijala. Vrijeme je i da se malo prigrize. Našlo se domaćih kobasa, sira, bučnice… Sada treba zapjevati. Zaorilo se Petrovom gorom ona poznata Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a iza toga Veselo, veselo Zagorci. Neka se zna tko smo mi.
Razvaline Pavlinskoga samostana nedaleko su spomenika. Još samo treba pronaći Kraljev grob. Otužno izgleda to mjesto. Nebriga uzima danak, a ipak to je dio naše prošlost.
Povratak do lovačkog doma Muljava bio je u iščekivanju gulaša jer planinarenje iscrpljuje. I tekućine više nema pa se sanja hladno pivo.
Na povratku kući, tek što smo sjeli u autobus, javila se žeđ i potreba za žuborenjem (WC). Ni do Karlovca je nemoguće doći tolika je žeđ. Opustošena je benzinska stanica. Da se prerano ne dođe kući opet su se pobrinule planinarke jer one su našle glasnogovornika. Izmolio je još jedno zaustavljanje i to u Začretju. Naravno da se putem pjevalo pa je u jednom trenutku hit bila Đuli.
Pomalo umorni i sretni stigli smo u Krapinu i razišli se do sljedećeg druženja.
Marija Bolšec