OJ Mosore, Mosore, sve se diže u gore
Skupljaju se sa svi strana čete partizana.
Oj mladosti, mladosti, stegni pušku na kosti
Za slobodu svoga roda istjeraj izroda.
Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more
Skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu.
Ovo je pjesma Jure Kaštelana i sigurno će je se neki sjetiti jer su je pjevali u osnovnoj školi. Nekako mi je ona stalno odzvanjala u ušima otkad sam čula da se priprema pohod na Mosor. Svi su naši izleti lijepi i puni doživljaja pa je tako bio i ovaj. Upoznali smo jedan djelić naše domovine i susreli se s predivnom , krševitom planinom. Eto, tako krapinski planinari slažu svoj mozaik doživljaja.
Stara ekipa planinara je opet na broju, a ima i onih koji su prvi put zakoračili u svijet planinarstva. Možda je taj prvi put bilo i prenaporno jer se čulo: „Što to meni treba! Više nikada! Mogao sam se doma odmarati. Bolje je ići u ribičiju.“ I tako u nedogled da bi na kraju čula izjavu: „Ipak ću poći i na sljedeći izlet.“ Tko jedanput doživi hladno pivo kad se naporno popne na planinu, predivan pogled i nezaboravno druženje ne može a da to sve opet ne poželi.
Ovaj je izlet, već prema običaju, bio izvanredno organiziran. Uz naše vodiče te one iz Splita i susjednog nam Ivanca osjećali smo se sigurni.
Sam uspon do Planinarskog doma Umberto Girometta bio je dosta zahtjevan. Penjati smo se počeli oko 11 sati i sunce je podosta grijalo. Nisam spomenula da je vrijeme bilo za poželjeti. Sunce grije, znoj kaplje, ruksaci teški i gotovo svi priznaju da je naporno. Ja sam mislila da je samo meni. Lakše mi je kad je i drugima. No, i to je čar planinarenja. Treba napraviti detoksikaciju. Svi gledao ispred nogu jer je vrlo strmo i kamenito. Hlada nema. Zaustavljamo se često da bismo bacili pogled na Split i more koje se ljeska na suncu. Tko to može platit?
Podno doma livada i hladovina borova. Obitelji s djecom, mladi i stari odmaraju ili se igraju. Prava pastoralna slika. Pred nama je dom napravljen od kamena. Velika zgrada. Uredan je i čist, a domaćini srdačni. Saznajemo da je domaćin povezan s Donjom Šemnicom. Samo lijepo priča o našem kraju. To nam je drago.
Za neke odmor nije bio dug jer su odmah krenuli planinariti bespućima Mosora. Cilj im je bio Veliki Kabal pa put prema Vickovom stupu. Manja skupina planinarki, među kojima sam i ja , odlučila je poći manje zahtjevnim putem. Sada nismo žurile pa je doživljaj planine bio potpuniji jer smo ju i mirisale. Uz miris bora ovdje je mirisao bijeli vrijesak i žalfija. Mrvim među prstima vrijesak i namirišem limun. Penjanje smo završile ležeći na glatkim stijenama i promatrajući u daljini more na kojem se ljuljao otok Brač.
Gulaš za večeru. Kažu da je bio izvrstan. Naravno da vrijeme kratimo pjesmom i tako se zabavljamo. Red šale, red pjesme i vrijeme je za spavanje. Spavaonice pune. Madraci i na podu. To nam ne smeta. Neke planinarke tvrde da su spavale kao bebe. Pitam se od čega?
Budimo se rano i nakon kave krećemo. Omiš je cilj. U Omišu se dijelimo u tri skupine. Najhrabriji idu na feratu i penju se na Forticu. S njima ide i Dijana, a Seka Boga moli da sve bude u redu jer je ona dala opremu. Sljedeća skupina se penje na Forticu manje zahtjevnim putem, a nas devet gracija ne želimo se više penjati pa koristimo vrijeme i iznajmljujemo barku te smo pošle na vožnju kanjonom rijeke Cetine. Smilja je organizatorica vožnje. Kapetan brodice za poželjeti. Sve pasu oči na njemu. Društvo nam čine tri gospođe iz okolice Bostona. Vrijeme je da se iskoristi znanje engleskog jezika. Dini to dobro ide. Uz rakiju, liker od menta i višnjevac jezici se raspliću. I Amerikanke piju. Kažu da je dobro. I Martina pokušava razgovarati s gospođama. Kasnije nam je priznala da je od razgovora bole ruke!!!
Naš kapetan nam daje pola sata vremena. Taman da se nešto stavi u usta. Ima još uvijek mesa, kobasa, sira… Gospođama iz Amerike smo objasnile da više nemamo rakije, ali imamo pivo. Na barci ne može bez pjesme, a Smilja je i zaplesala. Pjevalo se naravno I nikom nije lepše, Ta tvoja barka mala… To se gospođama svidjelo pa su nas snimile. E, da te gospođe malo duže ostanu s nama. Mnogo bi one toga naučile. Ipak se pitam što li te gospođe misle o nama.
Nakon penjanja i znojenja, nakon zova planine dogodio se zov mora. Kako otići s mora, a ne se okupati? To za neke nije moguće. Kupanje je dobro došlo, iako kratko ipak je slatko.
Na odmorištu Goste od Puta gužva u marketu, gužva u WC-u, gužva u restoranu. Cijene paprene, a gužvu su stvorili hodočasnici koji se vraćaju iz Međugorja. U marketu se kupuje svašta. Kao djeca kad idu s izleta. Moraju još nešto kupiti. Vidim i našeg planinara koji svojoj boljoj polovici kupuje sladoled. To se zove ljubav jer se dugo čeka u redu. Ne znam je li supruga svjesna njegove žrtve.
Svaka pohvala Dijani jer je donijela pladanj na kojem su bile tri vrste gibanice. Tu se našla makova, orahova i gibanica od rogača. Toliko gibanice nikad u autobusu nisam vidjela. Što se hrane tiče vjerojatno nećete vjerovati, ali i baklava se jela na Mosoru. Uvijek me nešto iznenadi i to je čar izleta. Ako pak želite pojesti najbolji burek, prema mišljenju Šojke, on se peče u Omišu. Svi koji su ga kušali kažu da je to tako.
I na kraju svi zadovoljni stižemo do Hušnjakova. Rastanak i do sljedećeg druženja!
Marija Bolšec