Prije nego iznesem svoja zapažanja s izleta na Golicu moram napisati demanti, naime Jura me je upozorio da provjerim informacije prije nego ih zabilježim. Ne znam zašto mu je tako dugo trebalo da me upozori da nije on pokupio ptića na Velebitu, iako ga je cijelim putem njegovao. Nije htio otkriti tko je bio taj krivac, a ja se Juri ispričavam što sam ga okrivila. Iskreno se nadam da nikoga ne vrijeđa moje piskaranje jer sve to smatram zafrkancijom.
Dakle, 4. 8. krenuli smo u ranim jutarnjim satima na Golicu. Prema razgovoru planinara zaključila sam da nisu neki baš puno spavali jer su se bojali da na zaspu. Znači da su uzbuđeni. Meni baš nije svejedno jer me kopka kako ću sve izdržati. Tješim se mišlju, ako može Smilja, mogu i ja.
Jutro u autobusu teče uobičajeno, samo što su naše Ladarice već rano ujutro počele uštimavati glasove. Naime, sigurno svi ne znate (zato sam tu ja), da ih je netko iz skupine planinara promaknuo u Ladarice. Pretpostavljate da je riječ o planinarkama pjevačicama. Koliko bi naši izleti bili monotoni bez njih! Čestitam na promaknuću!
Na prvom odmorištu saznala sam kako se zamata sendvič za planinarenje. Sendvič zamotaš u kuhinjski papir pa u alu-foliju. Nakon pojedenog sendviča papir možeš iskoristiti znate već za što. Inače to je Barbarin izum pa se nadam da će ga patentirati.
Među ponesenom hranom našao se Jelenin kolač koji je dobio ime felga. Rasprava se vodila oko toga kojeg auta. Zaključeno je da je kolač dobar pa će to biti felga audija. Na pitanje tko je Jelenu naučio peći kolače ona kao iz topa odgovara mama, a na pitanje tko ju je naučio piti odgovor je, naravno, tata. Pa i on mora imati malo udjela u formiranju osobina svoje kćeri.
Penjanje na planinu za neke je bilo zahtjevno. Oni kršni planinari, pa i planinarke obišli su sve vrhunce pa su se mogli pohvaliti da su popišali Austriju. Usput su vodili povjerljive razgovore s ovcama. Svi smo se divili predivnom pogledu na legendarni Triglav.
Što da kažem o Golici. Samo ime o njoj sve govori. Eto, ona je stvarno gola. Gola je i lijepa, a koja gola nije lijepa, iako je za neke potreban mrak. Najveći problem planinara je gdje obaviti žuborenje. Nema drveća, nema žbunja. I što sada? Strelica pokazuje gdje je WC, ali malo njih se zaputilo za strelicom jer su se prvi opekli, a i neki naivni poslije njih. Planinari prvi otkrivaju gdje to mogu obaviti. Iza njih sramežljivo odlaze i planinarke. U svemu tome jedini je problem crknuti miš kojeg misle oživjeti blagoslivljajući ga.
Sigurno niste čuli gdje se hladi pivo u kući na Golici. Smilja, Vesna i ja došle smo u kuću prve, jer smo, naravno, skratile put. Upozorile smo ljubazne konobarice da dolazi skupina žednih planinara i da treba staviti pivo na hlađenje. Gospođa, za koju smo kasnije saznali da je rodom iz Čakovca, mrtvo hladno odgovorila nam je da pivo hladi među nogama. Da je to stvarno rekla svjedok su Smilja i Vesna.
Vrijeme je kiseljenja krastavaca pa se vodi vječna rasprava koji je bolji dulji ili kraći deblji ili tanji, mislim krastavac. Već smo prije zaključili da su vrganji najbolji koji su upotrebljivi pa vjerojatno to vrijedi i za krastavce.
Planinari kao planinari dosjetili su se kako se tijekom napornog treninga treba uzeti magnezij. Damir Jugec misli da bi on svoje vino trebao testirati jer je u njemu sigurno magnezija te da njemu ne trebaju nikakvi prašci. Zašto da koristi umjetno kad ima prirodno.
Na Golici se valja i osunčati. Kao gušteri ispružili su se neki, a drugi legli na livadu. Sunce je varljivo pa su nosi postali klaunovski. Moj unuk je izračunao (uz pomoć googlea) da ćemo na tom našem planinarenju potrošiti 8000 kalorija. Svi koji su tu vijest čuli obradovali su se, samo im nije bilo jasno kako nakon planinarenja vaga pokazuje više.
Na jednoj tabli na šetalištu uz Krapinčicu piše otprilike ovako: „ Ako ste se umorili pješačeći, nemojte odustati, već idite polakše.“ Toga su se držali Gordana i Željko. Najviše od svega veselila sam se njihovom usponu do planinarske kuće. Svaka im čast jer nisu odustali.
Naše Ladarice, a to malobrojni znaju, morale su se na odlasku vratiti do planinarske kuće jer domaćinima nisu otpjevale pjesmu. Dok smo mi visjeli na klinovima i sajli , one su pjevale ne znajući što ih čeka.
Spuštajući se niz Golicu, okrenem se i u jednom trenutku vidim kao Šojka trči niz šumu. Protrnem jer mislim da će se razbiti. Ipak je on spretan momak. Ljila mi je kasnije rekla da je zapeo u pravu zamku koju su postavila krivolovci te su se namučili dok su je uništili. Spasili su jedan život. U jednom trenutku sam i ja završila na stražnjici, a saznala sam da je i Veričina poljubila zemlju.
Najljepše je na kraju puta oprati noge u hladnom potoku što su gotovo svi iskoristili. Gljivice vjerojatno neće u toj hladnoći preživjeti.
Na povratku se obavezno zaustavljamo u Trojanama. Kupuju se krafne – za mame.
Sjedamo u autobus i razmišljamo o sljedećem druženju, a naše Ladarice polako posustaju.
Marija Bolšec