Krapinski planinari opet su na izletu i to autobusom. 6.6.2021.krenuli smo na Velebit po tko zna koji put. Cilj nam je Filipov kuk i Ljubičko brdo. Vrijeme nam baš ovih dana nije bilo sklono pa razmišljam što ako pada kiša. Neće nam biti prvi put, tješimo se.
Skupljamo se kao i uvijek na Hušnjakovu u rano jutro. Spremni smo za još jedno druženje, a ekipa je poznata. Stara lica i poneko novo. Primjećujem da u autobusu nema kruženja raznih domaćih pripravaka. Pitam se što se to događa s našim planinarima, a još više planinarkama. Jesu li prešli na onu drugu „crnu“ stranu antialkoholičara. Vrijeme će pokazati.
Na putu pred Gospićem nebo se otvorilo. Pljušti kiša, a u autobusu muk. Svaki od nas razmišlja što ako tako nastavi. Brzo mičemo loše misli. Ne može padati cijeli dan. Tako je i bilo. Ubrzo kiša prestaje ili joj mi bježimo.
Po izlasku iz autobusa put nas makadamskom cestom vodi do jezera ili ti jezerca. Usput nas pozdravljaju psi lajanjem i ovce blejanjem.
Uz jezerce se odmaramo i mjerimo visinu uspona na Filipov kuk. Strmo jest, ali mi se čini nekako kratak. Možda se varam. To ću uskoro saznati.
Korak pa još jedan korak i tako strmo u visinu. Uspeli smo se na Filipov kuk, odnosno zaobišli smo ga. Put nas dalje vodi prelijepom šumom do livade. A tada moja noćna mora. Strma kosina prema Ljubičkom brdu. Sva sreća što je polu oblačno. Svejedno se svi kupamo u znoju. Svako malo netko nas utješi da ćemo se kupati danas i u moru. Moram pohvaliti Emila. On je uz Maricu jedan od današnjih vodiča. Brižno čuva pozadinu kolone koja se razvukla kao dugačka zmija.
Na Ljubičkom brdu odmor. Pogled je fantastičan. Svaki pogled s Velebita je lijep jer je drugačiji. Oko nas cvate cvijeće raznih boja. Prepoznajemo divlje orhideje i moram priznati da sam ubrala nekoliko đurđica (mojeg najdražeg cvijeća) kako bi ih mirisala.
Već dugo nismo jeli pa se otvaraju ruksaci i vadi hrana. Na svojim planinarskim pohodima doživjela sam da se vade svakakva jela koja ne biste očekivali. Ovog puta jeo se pohani zec, a za desert su bile jagode iz kućnog uzgoja. Savka pohvala Željkovoj supruzi koja je noću pohala zeca. Sve za to da ode na planinarenje.
Silazak s Ljubičkog brda je naporan za naša koljena. Vrlo brzo eto nas kod autobusa pa nastavljamo do Prpe prisjećajući se tog osebujnog čovjeka. Hladimo se pivom. Odlazimo na vidikovac kako bismo se divili moru.
I eto nas na obali. Sada nastaje problem. Nitko od nas nije očekivao da će biti vruće. Rijetki su, moram reći nadobudni, ponijeli odjeću za kupanje. Našoj mašti nema kraja. Kupaći kostimi postaju tajice, a gornji dio je majica. Da obične gaće mogu isto poslužiti kao dio kupaćeg kostima to znamo, a to su iskoristili naši hrabri momci kao i devojke. Damir je nudio nešto odjeće, ali se nikako nije htio odreći gaća. Što da vam kažem. Nitko od kupaća ne priznaje da je voda hladna. Bila je taman kako treba. Vjerujem da im je bila ugodna i da ih je osvježila. Mi koji nismo bili toliko kreativni što se kupaćih kostima tiče, sjedili smo na obali i točali noge. Ne smijem zaboraviti da smo se sjetili i naših planinarki koje nisu bile ovaj put s nama, a stalna su postava ekipe (Smilja, Jelena, Seka). Nedostajale su te moram reći da vjerojatno po prvi put Ladarice nisu zapjevale ni jednu pjesmu. Šale svejedno nije nedostajalo. Svi koji su se kupali moraju se javiti Šojki koji vodi sljedeći izlet jer će biti nagrađeni. Tako kaže Emil. Međutim ima i nevjernih Toma koji kažu da ne nasjedaju na Šojku. Samo nasjedanje na Šojku možete misliti kako se komentiralo.
Još jedan izlet je završio. Svaki je lijep i po nečemu ćemo ga pamtiti. Moramo zahvaliti našim vodičima, a posebno Marici koja ga je osmislila.
Marija Bolšec