Kad sam završila pisanje teksta Cvirkijada na Strahinjčici, primila sam vijest koja me je ostavila bez riječi. Preselio se u vječnost naš Iva, Ivica, Ivek. Teško je opisati tugu koja je nastala u srcima svih koji su ga poznali, a pogotovo nas planinara. Bio je tih i samozatajan, dobar i marljiv… Teško je pobrojiti sve dobre osobine koje je imao. Pamtit ćemo ga, a samo tako čovjek i dalje živi.
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
A B Šimić
Naš Ivek je prešao u zvijezde!
Cvirkijada na Strahinjčici
Kasna jesen je doba kolinja. Kako mnogi ne hrane svinje, najčešće kupuju meso te prave kobasice, suše špek, bunceke, rebarca, šunke, devenice ili ti krvavice… Kad sve to lijepo obave, tada je vrijeme degustiranja. Mnogo se toga nađe u ruksacima na planinarskim izletima. U posljednje vrijeme vrlo cijenjen proizvod kolinja su cvirki. Tako se došlo na ideju da se napravi cvirkijada. Kad nema kestenijade, može i cvirkijada. Za to nam ne treba mnogo toga. Dovoljno je malo špeka i dobre volje koje nama planinarima ne manjka.
I tako je 30. 11. po prvi put održana cvirkijada na Strhinjčici, a sudionici su bili članovi planinarskoga društva. Glavna i odgovorna je bila Smilja, odnosno teta Smilja. Neki članovi su se pobrinuli da sve bude pripremljeno (kotli) kad stigne glavna i odgovorna. Jutro je bilo kao stvoreno za izlet u prirodu. Vrijeme cijeli dan izvanredno i ono nas je mazilo.
Kršni momci su se prihvatili rezanja špeka. Noževe su u ruke primili Ivica, Baja, Buco i Emil. Smilja je dala mjeru za veličinu cvirka. Rekla je da svaki mora biti veličine 3 centimetra. Emil je bio zadužen da se ta želja poštuje. Zorka je inače proglašena kotloperačicom. Pretpostavljate za što je bila zadužena. Rezanje je završeno pa su stavili cvirke u čak dva kotla te počeli miješati. Kako su miješali nailazili su na komade špeka koji nisu bili u skladu sa zadanom mjerom. Što možete kad je kršnim momcima manje uvijek više. Kuhača ili vesala, kako su ih nazvali, prihvatili su se opet kršni momci. Lijepo ih je bilo vidjeti kako skladno veslaju poput braće Sinković. Veslali su jedno vrijeme bez kormilara da bi se sjetili da im je potreban i kormilar. Kao na maratonu lađa i oni su se izmjenjivali, samo češće. Svako malo kršni momci bi tražili izmjenu. U jednom trenutku na krovu doma su se našli Ivica i Damir. Nije im se dalo veslati pa su se prihvatili čišćenja žlijebova. Smilja je samo jedanput rekla da bi to trebalo napraviti i eto kud Smilja okom tuda oni skokom. Društvo se, kako je vrijeme protjecalo, povećavalo. Strahinjčicom se počeo širiti miris cvirkov. Sve prisutna Smilja, je solila, dodavala luk i mlijeko te dovela cvirkijadu do konačnog produkta, cvirka. Cvirki moraju biti stisnuti, a tu je glavnu riječ vodio Vjeko. On im je i dušu izvadio. Šalu na stranu, bili su izvrsni. Cvirkijada je uspjela. Bravo mi! Što mislite čime smo bili razočarani?
OD PUNO ŠPEKA DOBILI SMO MALO CVIRKOV!
No nismo mi jeli samo cvirke. Kao na pravom kolinju, za ručak je bilo dinstano kiselo zelje restani krumpir i pogađate, devenice. Nije nam ni desert manjkao jer su se tu našle Bucine palačinke i Jelenine felge kao zaštitni znakovi društva. Sve se zalilo mladim vinom.
Marija Bolšec