Uskrsni ponedjeljak na Strahinjčici

Kamo na Uskrsni ponedjeljak bilo je pitanje. Zbog epidemioloških mjera odluka je pala de se pođe na Strahinjčicu. To je naša planina i mi je volimo. Put nas vodi preko Jelenskih pećina. Tako smo odlučile jer je za nas to najljepši put prema planinarskom domu. Nije prestrm i ima pogled prema Žutnici i što je najvažnije prema Sekinoj kućici. Poveo se razgovor u kojem je stanju dovršavanje kućice i koji su daljnji planovi. Inače mi smo mala skupina, nas pet i dvije Sekine unučice. Bravo za njih. Lijepo ih je vidjeti jer nam popravljaju prosjak, mislim u godinama. Iza sajle odmaramo sjedeći na klupicama i krijepimo se. Dan je predivan. Sunce uprlo i lijepo nas grije. Nakon okrijepe nastavljamo dalje. Putem susrećemo planinare koji se već vraćaju. Potrošili su kalorije dobivene na Uskrs pa ih trebaju nadoknaditi onim što je ostalo, a toga sigurno ima.

Na stazi gužva, a kod doma još više planinara. Sva sreća što ima podosta klupa i stolova oko doma. Naša skupina vadi iz ruksaka hranu. Kao i obično svega tu ima. Neću nabrajati. Sve je dokumentirano fotografijom. Primile smo se hrane kao da tri dana nismo jele te ne pričamo mnogo što nije naš običaj. Emil je dežuran, no primjećujem da poslove obavlja supruga. On se hvali putovanjem koje je najavio prije par tjedana. Muški je podnio sve tegobe puta, i on tako kaže, usrećio suprugu. Ima i nevjernih Toma. 

Povratak kući ne može bez pjesme. Nisu konkurencija ni ptice jer su one umuknule. Smilja i ja nekako smo pošle malo naprijed te svaki čas čujemo „hej matore devojke“. Mislimo da se to ne odnosi na nas. Na prošlom pohodu Jelena je pronašla lijanu pa je glumila Tarzanicu. Kako je to završilo možete naslutiti. Sada su pronašle čeku. Selfi je pao. Bojala sam se da ne puknu prečke. 

Moram reći da je Strahinjčica prepuna divljih šparoga. Malo smo ih nabrale i nadam se da će završiti s jajima. Ema i Adela su bile izvrsno društvo. Djevojčice su bez ikakvog cendranja podnosile gluposti nas starijih. Nisu se bojale ni sajle. Moram spomenuti da se Ljilja ozbiljno zabrinula za mušku populaciju jer smo na stazi susretale samo djevojke srednjoškolke. Na pitanje gdje su momci slijegale su ramenima. Zar oni ne znaju gdje treba izaći i pronaći djevojke. („šumica sva se trese“, kaže pjesma). Prema Ljiljinom mišljenju momci su na putu da postanu, no znate već što. Valja spomenuti da smo se sjetile Dijane koja je uživala, nadamo se, na drugoj planini.

Dok ovo pišem utorak je, i vani pada snijeg. Prognoza se ostvarila. Jučer smo se svaki čas pitali hoće li se ostvariti s obzirom da je bio dan predivan. Neizmjerno mi je drago što sam izašla u prirodu i iskoristila dan.

6. 4. 2021.

Marija Bolšec