Svi smo spremni na još jedan izazov koji se zove Staza kamenih stupi. Staza se nalazi u zaleđu Novog Vinodola. Razmišljala sam ako se uspon zove staza to će biti za mene mačji kašalj. Vidjet ćemo.
U autobusu nas Miljenka, kojoj je pripala čast da nam osmisli dan i da nas vodi, upoznaje s planom puta. Nakon njenog iznošenja plana razvila se zanimljiva rasprava u zadnjem dijelu autobusa. Svi naravno znamo tko zauzima te pozicije. Evo kako je tekao razgovor.
Najprije je bila riječ o lancu koji je, prema Miljenkinom mišljenju debeo, u što planinari uključeni u raspravu ne vjeruju. Dok neki raspravljaju kako će se popeti na Babin kuk, vidjeti Babinu špilju te Babinu jamu, čujem iza sebe razgovor.
„Daj mi pokaži babin kuk.“
„Vidi ga.“
Zde pa mi pokaži babinu spilju.“
„To pa ne buš videl, naj misliti da bum ti pokazala i babinu jamu.“
Umiješa se u taj zanimljiv razgovor i treća osoba.
„Zar ti ne znaš da se ulaz naplaćuje.“
„Nema takvih penez da bi ti dobil ulaznicu.“ Ostaje tako naš vrli planinar bez ulaza u babinu spilju.
Pitamo se zašto je sve na toj stazi babino. Žene Grižana tom su stazom nosile vodu. Saznala sam da je put za Fužine vodio tom stazom pa su , naravno opet žene, nosile trešnje, grožđe te sol u Drugom svjetskom ratu na prodaju u Fužine.
Inače u autobusu se vodila rasprava o tome koje su gljive najbolje pa je tu bilo svakakvih mišljenja i recepata. Najzanimljiviji je bio podatak kako je jedna gospođa pojela muharu, a na pitanje koje su posljedice, odgovor je bio da gospođi nije bilo apsulutno ništa osim što je tri dana bila u bolnici.
Naše penjanje počinje u Grižanima. Malo je to mjestašce poznato po Muzeju Julija Klovića. U nedalekim Baretićima je rođen. Najprije smo krenuli usjekom do crkvice. Uz put nam se spriječio kaštel u ruševnom stanju. Dosta je strma staza. Svi smo s nestrpljenjem čekali stube ili stepenice ili štenge. Naišli smo i na lanac koji su stvarno bio debeo iako nekima ni ta debljina nije odgovarala.
I tada počinju stube, njih 1300 više ili manje. Jest da je naporno, ali to ne smeta našim kršnim divojkama i momcima. Malo odmora pa opet stepenice. Uz put smo vidjelu Babinu špilju. Ovaj put nismo platili ulaznicu. Vruće je i polako iz ruksaka nestaje voda. Gemišti se čuvaju za plažu i kraj penjanja. Na vrhu staze prostire se ravnica cijelim masivom. Miljenka nam govori da tu pasu konji. Nismo ih vidjeli, ali su ostavili izmet pa joj vjerujemo.
Miris žalfije nas prati cijelim putem. Vrlo je intenzivan. Iako je suša još uvijek ima cvijeća na livadi. Treba posjetiti i Babin kuk. Ne moram govoriti da je pogled s visine nezaboravan. Zbog njega se i penjemo. Nije vruće i hladi nas vjetrić. Još jedan vidikovac i počinje spuštanje. Opet stepenice, no nema ih toliko i začas smo u Baretićima, rodnom mjestu Julija Klovića i Renata Baretića ( Osmi povjerenik).
Žedni ispijamo sve što nađemo pa put prema moru da speremo znoj i umor. Možete samo zamisliti prizor kad skupina planinara dolazi na plažu i skida tenisice. Brzo su se kupači maknuli i napravili mjesta. Sada počinje fešta. Dok smo se penjali, gostili smo se Bucinim palačinkama, a na plaži se našao i pečeni odojak. To mogu samo krapinski planinari. Moram spomenuti i Miljenkinu bućnicu kojom nas je počastila.
Zahvaljujući njoj još jedan izlet je uspješno priveden kraju. Svi smo bili zadovoljni i sretni.
Na kraju smo dobili i pohvalu od Miljenke. Bili smo naravno poslušni. Moram spomenuti i Emila koji je čuvao pozadinu i pazio da svi budemo na broju. Hvala im.
Marija Bolšec