Prije dvanaest godina naša Biserka nas je vodila na Vlašić. Predivna planina iznad Travnika. Tada sam obećala da ću se jednom vratiti. I eto, pružila mi se prilika . Dakle krenuli smo 28. 5. u rano jutro po običaju s Hušnjakova.
Vrijeme nije obećavajuće, ali ne odustaje se. Tko nas i može zaustaviti. Po običaju u autobusu za buđenje i pranje zubi koriste se razne vrste pića na bazi alkohola. Orehovac, višnjevac… Mi smo kulturni ljudi pa smijemo mirisati samo, na zna se što. Uskoro se dijeli gibanica. Dijana se očito potrudila. Ovaj put to je orehnjača i gibanica s čokoladom. Eto i prvog odmarališta. Vani na betonskom „pladnju“ izložena okrepa. Mora se piti jer je višnja kuhana u petak trinaestog pa budi iz mrtvih, a mi nikako ne želimo biti mrtvi. Dijana je opet solo te pada komentar da može raditi sve što joj srce želi, a srce mnogo toga želi. Ona se ponudila da će češljati Damirove orahe (a što drugo) jer su potrebni za felge koje je po običaju Jelena ispekla i odmah podijelila. I Nada je dijelila kolače. Kaže da joj je teško nositi sve to na planinu pa je bolje da svi podjednako ispaštamo, što nam nije teško.
Prešli smo granicu i u oči nas bode reklama trk na srk, a neki to čitaju vrlo glasno očito obradovani trk na drk. Zoki u jednom trenutku počinje uzdisati i žaliti se: „Na što sam ja spao da moram Šojki davati osobnu. E moj Zoki, ovaj put je Šojka glavni i naravno odgovorni, a to znači kriv za sve.
Možda nećete vjerovati , ali uskoro se nude kokice i ribice. Kokice su za Seku, a za Smilju se našao i jelen. Damir bi ribice. On je osvajač žena. Kaže skromno za sebe da svi prepoznaju dobru dušu. To je sve život, a kako uz život dolazi i smrt eto nekoliko Šojkinih bisera. Kaže on da je recept za dugi život čim kasnije umrijeti. Tko ranije umre, dulje je mrtav.
Približilo se i stajalište na kojem treba izaći iz autobusa. Mi smo planinari pa se moramo i penjati. Dakle čeka nas penjanje do planinarskog doma Jusuf Pečenković na Devečanima. Dom je smješten na visini od 1760 metara. Taj dom kao i odašiljač na Paljeniku gradio je naš Graditelj.
Ispred autobusa dočekao nas je vodič. Magla svuda oko nas. Nisu to samo riječi pjesme, nego i stvarnost. Gusta je toliko da se teško razaznajemo. Da nemamo vodiča ne bismo znali kuda krenuti. Eto doživjet ću Vlašić i u magli. Onima koji su me prije puta htjeli slušati pričala sam o predivnim livadama prepunim plavog encijana i divljih maćuhica. Sada su ti cvjetići tek stidljivo provirili iz zemlje. Ono što me iznenadilo su marcise (ovčice) koje su kod nas davno ocvale. Bijele se kao ovčice. Planina ipak miriše.
Penjemo se dobro pazeći da se kolona ne prekine jer ćemo inače nestati u magli. Polako sipi iz oblaka. Navukli smo kondome na ruksake, a sve prekrili kabanicama. Šojka je ipak naručio najbolje vrijeme koje je mogao. Vremenska prognoza nam nije bila naklonjena. Prognozirano je grmljavinsko nevrijeme. Na našu radost nije ga bilo.
Korak po korak i eto nas u domu. Toplo je i ugodno smo iznenađeni centralnim grijanjem. Na radijatorima i oko peći sušimo odjeću. Dom je renoviran sredstvima iz jednog američkog fonda.
Nakon kratkog odmora nastavlja se penjanje na Paljenik 1933 metra. Nekoliko nas ostaje u domu. Mislimo prošetati oko doma do stijena s kojih se za lijepog vremena pruža pogled na Lašvansku dolinu. Ono što je novo je ferata u dužini od 500 metara. Od pogleda ništa. U jednom trenutku iz ponora se prema nama penje magla nastojeći nas progutati. Završavamo na snijegu, a Seka i Jelena se grudaju.
Martin se zabrinuo zbog magle, iako smo od doma udaljene svega desetak metara. U jednom trenutku ne vidimo dom i ne znamo kamo krenuti. Ovo pišem zato jer i to treba doživjeti.
Konačno svi na broju u domu. Sada počinje akšamluk na naš način. Svjetlo nam kvari atmosferu pa iznad našeg stola ne svijetli. Štedimo energiju. Šojka se pretvara u malog tepavca pa Jeleni tepa: „Gdje buba glavica?“ Naime Jeleni je na glavu pao plakat. Popustio je čavao. Možda od našeg smijeha. Tko bi znao. Raspravljalo se i o bračnim kombinacijama. I ja sam na tapeti. Kažu da je savršena kombinacija Petrovčanke i Strahinjčana. Znate već zašto. Tu i tamo nas Damir posjeti. Kažemo da se Damir voli druškati pa mora sve obići. Zanima ga što ću pisati i toliko je radoznao da je pokušao snimiti moje bilješke. Inače u jednom trenutku kod Kreše sve mora početi ispočetka. Kod njega se priča, pjesma pa i ostalo nikad ne završava. On mora sve ponoviti. Kažem ti ja, Krešo, da savršenstvo ne postoji, ali se početkom iznova može mnogo toga popraviti. Kad će to Krešo biti zadovoljen ili ti zadovoljan? Damir i opet Krešo mogu jezikom dotaknuti nos, što su i demonstrirali. Krešo se pohvalio da mu je to dobro došlo jer je upravo jezikom obrisao nos. Marijan je imao nezgodu u vojnim tunelima na Paljeniku. Hrabro je pokazao svoja prsa otkrivši masnicu ispod sise. Rekao mi je da je pao u šaft. I Krešo se pohvalio svojim prsima otkrivši ih. Momci, mi smo se divile vašim prsima. Drugi dan je Marijanova masnica bila plava pa ju je opet pokazao, a svi su ga pitali boli li ga te mu nudili rakiju za masažu.
U zanosu priča i zafrkancije Šojka postaje kradljivac piva. Na stolu puno flaša pa zaboravlja koja je njegova. Saznajemo da Davor sutra ima rođendan. E moj Davore, sada si nastradao. Družina ti je obećala nezaboravan rođendan. Prema priči Družine čuvaj se kad otkuca ponoć.
Večerali smo čvape (ćevape). Mi smo ih dobili među posljednjima pa se komentiralo da ovi prije nas košu, a mi gutamo.
Davore, ne znam jesi li se ujutro probudio razočaran, ili presretan. Od mnogo pričanja ništa se nije dogodilo i ti si mogao smireno spavati. Naučio si da tim planinarkama ne treba vjerovati kad mnogo obećavaju. Kad smo kod spavanja Seka je dobila morsku bolest zahvaljujući Smilji. Umjesto ljuljaj me nježno krevet se opasno naginjao. Nije se tresla šumica već kreveti.
Za Šojku i Martina nije veće završilo kad i za nas. Oni su se ostali družiti s domaćima pa je Martin čuo nekoliko savjeta kako naći ženu. Rekao mu čovjek koji je rastavljen da ako te neće ona koju ti hoćeš, ima takvih koje ti nećeš, a one te hoće pa ženi njih. Poslije ponoći ti su domaćini iznijeli pečeno pile na stol. Ogladnila raja.
Ujutro smo nakon doručka i obavezne kave spremni za spuštanje. Kratko zadržavanje u hrvatskom domu. Moram upoznati sve planinare da će biti patentiran koktel koji će biti zaštitni znak Društva ( samo prijedlog). Baza koktela je sok od ananasa, a dodaje se i domaća rakija. Probajte! Radni naziv koktela je vlašićka magla. Mislim da će taj naziv i ostati. Nakon koktela odlazak u Travnik.
Jedan naputak za ubuduće. Pazite u koji lokal ulazite. Naša tri planinara nisu odabrala dobar lokal pa su imali problema. Naručili su čvape, ali nema piva pa su se morali zadovoljiti oranđadom. Nastao je problem i na WC-u jer nije bilo papira. Ostalo zamislite sami što se dogodi kad Zagorac popije oranđadu.
Na kraju zahvaljujemo gospodinu Senadu na vođenju i ugošćavanju. Zahvala i Robertu (Šojki) na velikom trudu u ostvarivanju izleta.
Marija Bolšec
28-29. 05. 2022.